+381652030017 office@nikolinamil.com

Marta (3 godine) je krenula u vrtić pre nedelju dana, a njena majka je već zabrinuta u vezi sa njenom brzinom prilagođavanja. Od prvog dana Marta se jako uznemiri svaki put kada vidi zgradu vrtića i jako stegne majku i ne pušta je. U hodniku pored ormarića, Marta vrišti i korz suze govori majci: “Ne! Mama! Ne! Neću!”. Majka je već vrlo zabrinuta za način kako njeno dete podnosi odvajanje. Vaspitačica uzima Martu u naručje i pokušava da joj skrene pažnju na jednu igračku sa kojom se vrlo lepo igrala dan ranije. Majka, potpuno slomljena, zabrinuta i tužna prati ih pogledom, i kada se zatvaraju vrata, čuje svoje dete koje počinje ponovo da plače, nakon uvida da majka nije u prostoriji. U tom momentu, Martinoj majci je došlo da otvori vrata i uzme svoje dete nazad zato što ne može da izdrži da sluša kako njeno čedo plače.

child-538207_1920 (2)Svaki put kada se primaju nova deca u vrtić, ovo su svakodnevne pojave i ovaj strah koji preživljava i Marta, a i njena majka, se u stručnoj literature naziva strah od odvajanja, odnosno separaciona anksioznost. Strah od odvajanja od roditelja ili stratelja je normalna razvojna i evolucijska pojava. Kod neke dece počinje da se budi već sa 6 meseci života, a jako je izražen do 6 godine života. Postoje situacije kada se separacioni strah može javiti i kod starije dece pa i kod tinejdžera. Zapravo, svi mi imamo u sebi taj strah od odvajanja (od roditelja, bliskih osoba, svog deteta) ali je pitanje kako ga ispoljavamo i kako upravljamo njime.

Da biste pomogli svom detetu da se lakše izbori sa ovim strahom od odvajanja (ali bilo kojih drugih anksioznosti) važno je preduzeti sledeće korake:

1# važno je znati da su neka deca jednostavno rođena takva da su strašljiva po prirodi, tj. da im je osećanje anksioznosti po rođenju dato kao “dominantno” osećanje. To praktično znači da se dete nikada neće osloboditi svojih strahova i uvek će se oni javljati u nekom obliku u toku njegovog života. Drugim rečima, ne možemo tek tako menjati detetov temperament. Zbog toga je važno da roditelj prihvati dete sa njegovim emocijama i da mu pomogne da ih imenuje. U primeru sa Martom, dobra odluka bi bila da majka validira detetova osećanja. Na primer, mogla bi joj reći nešto slično sledećem:

“Znam da ti je teško i da se bojiš zato što ostaješ ovde, a mama ide. I mami mi bilo teško da je na tvom mestu. Ja verujem u tebe da ćeš da izdržiš. Mama se vraća kada završi posao, a onda ćemo ti i ja da idemo negde gde možemo da se igramo i družimo ceo dan.”

2# Iako je teško menjati detetov temperament i činjenicu da su rođena sa tim osećanjem anksioznosti, potrebno ga je ipak učiti kako da se nosi sa osećanjema straha i preterane brige. Deca kada brinu i strahuju u svojoj glavi imaju najcrnje scenarije koji mogu da im se dogode ukoliko se odvoje od svojih roditelja. Na primer Marti iz primera sa početka se verovatno mota po glavi da će se nešto loše desiti majci i ona se nikada neće vratiti po nju. Kada roditelj razgovara sa detetom o tome šta ga konkretno brine, potrebno je iskoristiti te situacije da ga uči da te potencijalne loše događaje sagledava kroz prizmu verovatnoće. Drugim rečima, istina je da postoji nekakva mogućnost da se nešto dogovodi, ali koja je verovatnoća da se to desi?  Uglavnom je ta verovatnoća vrlo niska i ukoliko dete izabere da mnogo razmišlja o tome, može propustiti da uživa u nekim lepšim stvarima, kao što je, na primer, igra sa drugarima u vrtiću.

3# Neretko se desi da, ako je roditelj rekao detetu da će doći po njega odmah čim se završi poslednji čas u školi, ako roditelj zakasni i 5 minuta, dete može imati ispad nezadovoljstva kada se roditelj pojavi. Takvo ponašanje deteta može biti posledica straha od odvajanja. Ukoliko roditelj zna da mu je dete po prirodi strašljivo, ove situacije su dobre prilike gde (kada se dete smiri) roditelj može objasniti da iako je kasnio ništa se loše nije dogodilo i da nekada ne treba verovati u potpunosti svojim mislima i negativnim slutnjama. Takođe, bilo bi poželjno ponuditi detetu i druge opcije o kojima dete može da razmišlja kada se ponovo desi situacija da roditelj kasni. Na primer: gužva je u gradu, kasni autobus, zakrčenje na putu, šef tražio od roditelja da ostane još 5 minuta duže da završi neki posao itd.

4# Često deca koja su preterano anksiozna traže garanciju sigurnosti u budućnosti da se taj child-701645_1920 (2)najcrnji scenario neće dogoditi. To je njihova podsvesna želja da kontrolišu događaje u budućnosti kako bi smanjili rizik loših događaja. Upravo zbog toga, zadatak roditelja je da uči dete da postoje stvari koje dete može da kontroliše, kao što je regulacije njegovih strahova i briga, ali da postoje neke stvari koje nije u stanju da kontroliše. Ono što dete, niti bilo koji čovek na planeti zemlji, ne može kontrolisati jesu događaji u budućnosti, tj. da li će se desiti nešto loše.

5# Postoje roditelji koji su sami po sebi anksiozni i zbog svojih strahova i briga mogu dodatno da doprinesu da se kod dece pojača taj strah od odvajanja. Zbog toga je važno da i sam roditelj radi na sebi i uči tehnike prepoznavanja i regulisanja osećanja anksioznosti. Na taj način doprinose boljem mentalnom zdravlju deteta i njegovom normalnom emocionalnom razvoju.

U situaciji sa Martom, bilo bi poželjno da bez obzira na to što plač njenog deteta zvuči girl-1434401_1920 (2)srceparajuće i budi u njoj želju da prekine tu agoniju, ipak bi se trebalo vratiti u realnost i razmišljati o tome da Marta ne ostaje negde gde može da joj bude loše, već  ostaje sa vaspitačicama koje znaju svoj posao i koji rade već godinama. Takođe, ukoliko bi odlučila da prekine tu “agoniju”, zapravo, dugoročno gledano, ona je produžava.  Tim postupkom majka šalje poruku svom detetu da nema poverenje u njega da može da izdrži frustraciju i da nije dovoljno hrabro da se suoči sa strahom. Zato treba imati na umu da puštanjem deteta da bude u toj neugodnoj situaciji zapravo pomaže detetu da uči jednu važnu životnu veštinu: suočavanje i borba sa svojim strahovima.

6# Postoje situacije kada se kod deteta razvije takozvani poremećaj separacione anksioznosti.  Ukoliko, uprkos svim ovim pokušajima da roditelj nauči dete da drugačije sagledava svoje brige i strahove, dete i dalje pokazuje jak strah, kada je bez roditelja konstantno plače (čak i satima) dok se majka ili otac ne pojave, želi konstantan fizički kontakt sa roditeljem, ima noćne more povezane sa odvajanjem i drugim opasnostima itd, onda je potrebna konsultacija sa profesionalcem koji radi sa decom.