-
Da li se sećate možda svoje škole i užasne treme koja preplavi celo vaše telo dok pokušavate da date odgovor učitelju/nastavniku na postavljeno pitanje?
-
Da li se sećate tišine dok prebirate po svojoj glavi tačan odgovor ili učiteljev pogled sa nekim očekivanjem?
-
Da li se sećate pogleda svojih vršnjaka koji su bili dodatni pritisak da ne ispadnete glupi?
-
Ili možda pritisak da mora da dobijete određenu ocenu?
-
Koliko puta ste sanjali da odgovarate u školi i dalje se budite preznojeni sa utiskom da je to bila noćna mora?
Da, to je bio strah (ili trema) od odgovaranja koji kod neke dece može biti parališući i da ozbiljno utiče na detetovo svakodnevno funkionisanje, ali i na uspeh u školi.
Strah od odgovaranja u školi se može svesti na strah od greške ili neuspeha i strah od osude drugih zbog napravljene greške. Dete se plaši da “ne ispadne glupo” pred svojim vršnjacima, zbog čega bi moglo biti meta osude ili podmeha, kao i pred učiteljem, što može prouzrokovati dobijanje slabije ocene a onda i kritiku ili kaznu roditelja. Bitno je imati u vidu da ovi strahovi kod dece prouzrokuju katastofične misli, deca su često sklona da zamišljaju najgore moguće scenarije koji prate njihovu potencijalnu grešku. Čak i ako znaju odgovor na pitanje i ako su učila, deca će biti u velikoj sumnji da njihov odgovor možda ipak nije tačan, a ako su nesigurna u svoje znanje neće se usuđivati ni da pokušaju. Ove katastofične misli su okidač anksioznih reakcija.
Šta je anksioznost i kako se ispoljava?
Anksioznost je nervozno iščekivanje lošeg događaja ili u našem slučaju lošeg ishoda. Česte anksiozne reakcije su:
- jako znojenje i ubrzano disanje,
- telesna uznemirenost (kada dete deluje kao da ga ne drži mesto, uz tapkanje prstima ili nogom i sl.)
- vidljiva napetost u licu, kao i druge.
Koji su znaci da dete prolazi kroz anksioznost i strah od odgovaranja?
Dete na svesnom ili nesvesnom nivou pokušava da se izbori sa ovim strahom kroz neki od sledećih načina:
- stezanjem tela ili udova u pokušaju da ih smiri,
- pokušavajući da kontroliše ili prekine svoje misli
- ali i izbegavanjem situacije.

U ovom poslednjem slučaju, dete će na primer pitati da ode do toaleta kada zna da je njegov red ili pokušati da u potpunosti izbegne dolazak u školu tog dana. Ono čega dete nije svesno je da ovi pokušaji samo produbljuju i osnažuju osećaj anksioznosti. U ovim situacijama neretko se dešava da, kada dete bude prozvano, ono prosto zanemi i nije u stanju da da bilo kakav odgovor.
Kako bi pomogli detetu da se uspešnije bori sa ovim strahom potrebno je da idete postupno, pratiti naredna pet koraka:
Prvi korak: pokušajte da pronađete uzrok straha od odgovaranja kod deteta?
Neka deca su od malena stidljiva i pokazuju strah u socijalnim odnosima i imaju problem sa izlaganjem sebe pred drugima. Upravo zbog toga se može desiti da ova deca, zbog straha od javnog nastupa, pokažu i strah od odgovaranja. Međutim, postoji i ova druga grupa dece koja nikada nisu imala takave strahove u socijalnim situacijama, pa im se strah od odgovaranja javi u toku školovanja. Uzroci ovakvog straha mogu biti različiti.
Jedno istraživanje, rađeno u Hrvatskoj, pokazalo je da su najčešći uzroci straha kod školske dece:
- Strah od neuspeha
- Strah od roditeljskih reakcija na ocene
Pored toga, mnoga deca nisu sigurna po kojim kriterijumima nastavnik daje ocene, što dodatno može pojačati njihov strah od neuspeha ili loše ocene.
Takođe, odnos sa učiteljem/nastavnikom takođe je još jedan faktor koji može uticati na razvoj straha kod deteta – što je odnos lošiji, veći je strah.
Drugi korak: identifikovati i diskutovati o detetovim emocijama
Verovatno najvažniji korak u ovom procesu jeste dozvoliti detetu da iskaže svoje emocije, tj stvoriti atmosferu u kojoj će se dete osetiti prijatno i sigurno da govori o poreklu svog problema. Ukoliko dete ima poteškoća da definiše svoja osećanja, treba raditi na osvešćivanju osećanja straha, anksioznosti i stida, kao i od čega tačno dete oseća strah (na primer, drugari će misliti da sam glup ili dobiću lošu ocenu i sl).
Može se dogoditi da dete zbog intenzivne anksioznosti razvije određene psihosomatske reakcije (kao što je mučnina, bol u stomaku, bol u glavi), koji se javljaju baš onda kada dete tog dana treba da odgovara u školi. U tim situacijama korisno je kontaktirati dečijeg psihologa koji detetu mogu pomoći da se bolje nosi sa strahom.
Iako se može činiti odraslima da su to sitne brige, i da kada dete poraste da će imati mnogo ozbiljnijih, u ovoj situaciji, nikako ne treba da se detetove misli i osećanja omalovažavaju i/ili umanjujui, koriste kao tema porodične šale ili da se negiraju. Tada bi roditelj trebalo da pokažu razumevanje detetovih osećanja i kroz šta dete trenutno prolazi.
Treći korak: osmišljavanje „plana delovanja“ u kriznoj situaciji
Podrška roditelja u osmišljavanje “plana delovanja” u kriznoj situaciji jedna od ključnih u ovom momentu, pošto deca zbog manje iskustva ne mogu uvek samostalno da pronađu odgovarajuća rešanja za prevazilaženje straha od odgovaranja. Roditelj može navoditi i neki svoj lični primer iz svog detinjstva i kako ga je uspešno rešio, ali i pitati detete da li je spremno da eksperimentiše i proba to isto ili nešto slično.
Često se dešava da u ovoj fazi roditelji uđu u davanje saveta, ali ono što će detetu mnogo više pomoći od toga jeste postvljanje pitanja. Pitanja treba da su otvorena i da navode dete na razmišljanje i do nalaženja različitih rešenja. Bilo koje rešenje da dete predloži, ne treba odbacivati ili kritikovati, već se fokusirati da nađe što više različitih rešenja (iako se u početku to rešenje čini neizvodljivo ili čudno). Nakon što roditelj zajedno sa detetom napravi listu različitih rešenja za tu situaciju, potrebno je analizirati svaku od tih rešenja i pronaći ono koje je izvodljivo i najbolje.
Kroz aktivno prilaženje ovom problemu i pružanjem pune podrške detetu ispunjenu razumevanjem, detetu se šalje poruka da je svaki problem rešiv i da je samo potrebno zajedno pronalaziti rešenja.
Pitanja koja roditelj može postaviti:
- “Da li su ishodi koje ono zamišlja zaista toliko strašni i koliko su verovatni?”,
- “Da li postoji nešto što ono previđa možda?”,
- “Kako bi se ono ponelo u situaciji da drugo dete načini tu grešku koje se ono toliko plaši?”
- “Koliko je izbegavanje neke situacije dovelo do željenog rezultata, ili je samo odložio tešku situaciju koja će ga svakako čekati ponovo u budućnosti?”
- “Do kakvih rezultata može dovesti izbegavanje kada je njegov uspeh u školi u pitanju, i njegove ocene?”
Četvrti korak: razgovor sa učiteljem/nastavnikom
Ovaj korak, može, ali ne mora da bude izveden. Potrebno je da roditelj, zajedno sa detetom, proceni da li bi uključivanje učitelja/nastavnika pomoglo u ovoj situaciji
S obzirom da su učitelji ti koji dete vide “na licu mesta” kada dete prolazi kroz teške emocije, oni mogu biti velika podrška u prevazilaženju ove situacije. Nakon razgovora sa detetom, ukoliko je potrebno, roditelj može obavestiti i učitelja o tome kroz šta dete trenutno prolazi, i da od njega zatraži podršku za dete. Roditelj može obavestiti učitelja o napretku ili planu za napredak u razrešenju tog straha, kako bi on mogao dodatno da podrži dete ali i da prati da li se javlja napredak kod deteta i o tome obavesti roditelja.

Peti korak: pronaći profesionalnu pomoć
Ukoliko dete ne želi da razgovara sa roditeljem ili se ne javlja pomak u razrešenju straha nakon prethodno preduzetih koraka, potrebno je konsultovati stručnjaka
Dešava se da se i uz sav trud i strpljenje koje roditelj uloži, detetov strah ne smanjuje. U ovim situacijama, kao i u situacijama kada dete ne želi ili nije spremno da razgovara sa roditeljem, treba ostati smiren. Moguće je da postoji veći problem za koji je ipak potrebna stručna pomoć.
Pročitaj komentare