+381652030017 office@nikolinamil.com

„Čula sam da jednu malu u odeljenju gde je moj Vuk (9 godina) maltretiraju deca.

Nazivali su je pogrdnim imenima na internetu.

Kažu da dete uopšte nije psihički dobro posle toga.

Bojim se da i Vuk ne bude žrtva tih nasilnika.“

Jedna zabrinuta mama

Više puta mi se dogodilo da me roditelji pitaju kako da svoje dete zaštite od vršnjačkog nasilja. Briga da baš njihovo dete ne postane žrtva takve agresije je potpuno opravdana i tu ne postoji jednostavan odgovor, niti jednostavan savet. Zašto? Zato što svako dete (čak i ono „dobro“) može postati i počinilac nasilja, ali može postati i žrtva. Tako da pristup ovoj temi nije crno-beli, već mnogo kompleksniji nego što se čini.

Iako se stručnjaci slažu da postoje određeni faktori koji su rizik za to da dete postane žrtva ili počinilac nasilja, ipak praksa pokazuje da svako dete može da bude deo vršnjačkog nasilja sa bilo koje strane. Upravo zbog toga je važno da svaki roditelj zna na koji način treba unapred uticati na to da njegovo dete ne bude ni žrtva, a ni nasilnik.

1# Vršnjačko nasilje u školi: negovati nultu toleranciju na agresiju i disciplinovanje deteta kroz batine, ćuškanje ili bilo koji drugi oblik fizičkog kažnjavanja.

Kada se detetu postavljanju granice, to jeste najteži i najneprijatniji deo roditeljstva, ali postoji mnogo produktivnijih načina kako se to radi umesto da se dete fizički kažnjava. Čak se i „ćuška po guzi“ smatra fizičkim nasiljem i treba je u potpunosti izbaciti iz upotrebe, zato što time šaljemo poruku detetu da „onaj koji je jači može da određuje pravila koja mora da se poštuju“. Ovakav, kažnjavajući stil roditeljstva dete može da odvede na dve strane: ili da dete počne da dokazuje svoju dominaciju udarajući drugu decu, ili da bude „laka meta“ deci sa nasilnim ponašanjem zato što pokazuje strah ili osećanje povređenosti, osećanja koja deca sa nasilnim ponašanjem, zapravo, žele da vide kod žrtve.

Pozitivna disciplina nudi čak 52 alata koje roditelji mogu da upotrebe prilikom postavljanja granica detetu, a da ne moraju da ih kažnjavaju. Jedan od njih je i u isto vreme blago i dosledno roditeljstvo.

2# Vršnjačko nasilje u školi: upoznati svoje dete i njegov temperament.

Svako dete se rađa sa određenim temperamentom. Ne postoji dobar ili loš temperament, postoji samo različit, drugačiji. Međutim, određena deca se rađaju sa temperamentom koji je osetljiviji i to mogu biti deca koja lako uče strahove i lako se povlače u sebe kada se suoče sa nekom neprijatnom situacijom. Ukoliko roditelj ne poznaje temperament svog deteta, može upasti u zamku nerazumevanja i korišćenja vaspitnih mera koje su neadekvatne za njegovo dete što može dovesti do stvaranja nerazumevanja na relaciji roditelj – dete. Dete u porodici gde ne oseća razumevanje od strane svojih roditelja, stiče utisak da nema podršku i, ako i naiđe na agresiju u školi, zbog osećanja stida možda neće ni da se otvori roditelju i ispriča šta ga muči. Takva deca gube samopouzdanje i postaju „laka meta“ vršnjačkog nasilja.

3# Vršnjačko nasilje u školi: negovati asertivnu komunikaciju, kao i veštine rešavanja problema i konflikta u porodici.

Na primer, roditelji bi mogli jednom mesečno da organizuju porodičan sastanak na kome bi se prodiskutovalo o tome kako će se voditi kućni poslovi kako bi porodica kao sistem funkcionisala (dakle, kroz ovo se uče timskom radu i saradnji). Takođe, ti porodični sastanci služe da se razgovara o određenim problemima (na primer rivalstvo između braće i/ili sestara) koji se dešavaju u porodici i roditelji mogu kroz jedan konstruktivan pristup u rešavanju tih  konflikata edukovati decu kako samostalno rešavati konflikte. Deca takav pozitivan pristup projektuju i u komunikaciji sa svojim vršnjacima i time smanjuju verovatnoću da postanu žrtve ili nasilnici.

4# Vršnjačko nasilje u školi: razgovarati sa svojim detetom o školi i njegovom socijalnom životu.

Razgovori sa detetom ne podrazumevaju držanje lekcija („Nemoj da budeš seka Persa i da cmizriš“, „Svuda ima nasilnika“ ili „Ma sve će to proći“), već postavljanja otvorenih i radoznalih pitanja koja podstiču razgovor i diskusiju o agresiji uopšte i koliko je ona korisna, kao i istraživanje da li je dete iskusilo neki problem u komunikaciji sa svojim vršnjacima.

Pitanja koja roditelji mogu da postave detetu:

1. Kako se osećaš kada vidiš da neko dete drugovi odbaciju? 2. Na koji način razmišljaš kada to vidiš? 3. Da li se tebi dogodilo da te je neko odbacio? 4. Šta je ta osoba uradila? 5. Da li se dogodilo da te neko udari? 6. Da li si ti nekada nekog udario?   7. Kako se se ti osećao? 8. Šta ti je prolazilo kroz glavu kada se to dogodilo? Koliko ti je to koristilo? 9. Šta misliš da je dobro uraditi u toj situaciji drugačije i da bude korisno?

 5# Vršnjačko nasilje u školi: posticati i motivisati dete da se uključuje u određene školske grupne aktivnosti koje će mu pomoći da razvija socijalne veštine i stvara krug dobrih prijatelja (sport, školske sekcije, određene društveno-korisne aktivnosti koje za cilj imaju smanjenje vršnjačkog nasilja i sl).

Kada dete oko sebe ima svoje prijatelje koji vole da provode vreme sa njim, ne samo da uči vredne socijalne veštine, već oseća da je prihvaćen u društvu u kome se nalazi, što pozitivno utiče na razvoj samopouzdanja. Kada je dete oseća samopouzdanje, u situacijama konflikta češće će koristiti asertivnu komunikaciju kako bi zaštitio svoje potrebe i verbalno se odbranio od onih koji to rade na agresivan način.  Drugim rečima, poštovaće sebe, svoja prava i potrebe, i neće dozvoliti da se neko prema njemu ponaša sa nepoštovanjem. Isto tako neće narušavati i kršiti prava i potrebe drugih učenika u školi.

6# Vršnjačko nasilje u školi: kontrolisati korišćenje televizije, interneta, video igrica i telefona.

Ovo je se odnosi i na kvalitet programa koje dete prati, kao i na to koliko vremenski provodi uz medije. Istraživanja su pokazala da gledanje agresivnih sadržaja u medijima povećava verovatnoću za pojavu kratkotrajne agresivnosti kod dece. Međutim, ta verovatnoća se povećava kod onih koji po prirodi imaju veću dozu agresivnosti. Takođe, ako dete 3 do 4 sata dnevno gleda needukativne programe u medijima, do kraja osnovne škole može videti preko 8000 scena nasilja. Na taj način se stvara veća tolerancija na nasilje, a smanjuje se empatija prema onima koji nasilje preživljavaju. Ovde je, zapravo, najveći problem taj što deca sede sama ispred televizija, ili na internetu i gube mogućnost da sa roditeljima razmene mišljenje i osećanja o onome šta su videli. To povećava šansu da dete stane na onu nasilnu stranu  vršnjačkog nasilja ili da ne reaguje kada vidi nasilje u školi.

7# Vršnjačko nasilje u školi: sarađivati sa učiteljima, nastavnicima i profesorima.

Oni mogu davati važne informacije o ponašanju deteta, i, eventualno, o promenama u ponašanju deteta koje mogu biti znak da je dete žrtva vršnjačkog nasilja ili osoba koja se ponaša nasilno. Na taj način se podstiče pravovremena reakcija da ne dođe do ozbiljnijih problema.

 

Prilikom pisanja teksta autor se služio podacima objavljenim u priručniku „Prevencija nasilja dece i mladih“ u izdanju Instituta za mentalno zdravlje, Beograd, 2010.

Više o autoru teksta pročitajte OVDE

Ukoliko želite da zakažete konsultaciju/seansu pišite OVDE

Ukoliko želite da postavite pitanje, pišite OVDE