+381652030017 office@nikolinamil.com

Samopouzdanje kod dece i odraslih, iako deluje da je drugačije, suštinski je jako slično. Obično se kaže da se osoba (zreo čovek ili dete) sa visokim samopouzdanjem može lako prepoznati- ali ovo nije u potpunosti tačno. 

O samopouzdanju se mnogo priča, ali deluje da roditelji malo znaju o njemu i, zbog toga se, vrlo često, stvaraju mitovi oko njega. 

Najčešći mitovi o sampouzdanju

Jedan od mitova je da osobe koje se ponašaju samopouzdano jesu samopozdane. Međutim, ne mora da znači da ukoliko je osoba otvorena za komunikaciju, lako ulazi u kontakte sa drugima, da ima sigurnost u sebe i poštuje sebe. 

Drugi mit je da ukoliko je osoba introvertna da ona nema samopouzdanje. Zapravo, osobe koje su introvertne, mogu imati jako visoko samopoštovanje.  

Sličan mit postoji za osobe koje pokazuju nezainteresovanost za postizanje određenih uspeha odnosno ne pokazuju ambicioznost. Istina je da sampouzdanje ne mora biti povezano sa ambicioznošću u određenim oblastima već sa interesovanjima osobe

Samopouzdanje je promenljiva kategorija

 

Verovatno najveća zabuna javlja se oko toga šta sve ulazi pod pojam samopouzdanje.

Šta je samopouzdanje?

Samopouzdanje se može definisati kao uverenost u svoje sposobnosti- osećanje da smo sposobni da uspešno obavimo nešto i izborimo se sa svakodnevnim ali i novim izazovima. Dakle, povezana je sa veštinama koje mislimo da imamo ili nemamo razvijene. Samopouzdanje je usko vezano za uspeh u određenom polju života.

Ne postoji nešto poput univerzalnog samopouzdanja. Samopouzdanje je promenljiva kategorija i vezano je za uspeh i sposobnost/veštinu i može variriati u odnosu na različite faktore:

  • Novina situacije/iskustva
  • Upoznatost sa zadatkom/materijom ispred sebe 
  • Količina prethodnog iskustva sa datom situacijom/ materijom
  • Uspeh u prethodnom ovladavanju datom situacijom/ materijom

Što osoba bolje poznaje materiju ili bolje je ovladala veštinom, odnosno što više uči kako se nešto radi, osećaj samopouzdanja raste. Drugim rečima, iako ne možemo reći da se samopouzdanje uči, ono se povećava/ ojačava kroz vežbu i usavršavanje.

Primer ovoga jeste to da se deca često mogu osećati nesigurno u sebe kada kreću u vrtić/školu ili počinju novi sport. Kako vremenom “hvataju konce” i kvalitet njihove veštine (npr lepog pisanja ili bacanja na koš) napreduje, raste i njihovo samopouzdanje u vezi date veštine. 

Jako je važno da roditelji uvek imaju u vidu ovu činjenicu i da postupaju s puno razumevanja prema detetu kada ovladava nečim novim, ali je podjednako bitno da objasne detetu da je normalno biti nesiguran ili ne umeti/ znati nešto u čemu si nov.

POPUNITE KRATKU ANKETU

Da li osećate da Vam je potrebna podrška?

Planiram da organizujem zatvorenu grupu podrške za roditelje, i volela bih da čujem vaše mišljenje o tome.

Bazični nivo samopouzdanja

Zamislite da se tokom odrastanja kod deteta stvara jedan osnovni nivo samopouzdanja sa kojim ono tokom ostatka svog života ulazi u nove interakcije i situacije. Ovaj osnovni ili bazični nivo samopouzdanja zavisi od brojnih faktora: 

  • temperament deteta, 
  • različite osobine ličnosti (poput otvorenosti za iskustva, optimizma/pesimizma i drugih)
  • rana iskustva u interakciji sa okolinom
  • samopoštovanje
  • rezilijentnost/otpornost 
  • i brojni drugi

Svaki od ovih faktora ima svoju ulogu i svi oni zajedno kroz interakciju utiču na razvoj smaopouzdanja. Na neke od ovih faktora roditelj ne može uticati (kao što je temperament), ali postoje dva koja igraju veliku ulogu u razvoju samopouzdanja deteta a u čijem razvoju veliku ulogu igraju roditelji. To su rezilijentnost/ otpornost i samopoštovanje.

Kako se samopoštovanje razvija kod dece?

Samopoštovanje predstavlja naše vrednovanje sebe kao osobe, izvan svih uspeha i dostignuća.

 

Ono predstavlja širi pojam od samopouzdanja, ali se često pravi greška kojom se ova dva pojma izjednačavaju ili se dostignuća koja se vezuju za osećanje samopouzdanja koriste za vrednovanje sebe i time osećaj samopoštovanja. 

 

Ova greška u razmišljanju se usvaja iz sredine. Tokom detinjstva, dete dobija poruke koje njegovo ponašanje (nad kojim ono još uvek nije razvilo potpunu kontrolu- ni svest o posledicama) izjednačavaju sa njegovom unutrašnjom vrednošću.

 Rečenice poput “Nisi dobar/a!”, “Glup/a si” ili “Nesposobnjakoviću!” kada dete napravi grešku ili nešto ne ume da učini su primer kako dolazi do internalizacije da neumeće nečega (što smo ranije govorili da je normalno) znači da si loš. 

 Čak nije ni neophodno da se te rečenice izgovore. Vrlo često, kada svakodnevno očekujemo od deteta nešto što nije usklađeno sa njegovim uzrastom i njegovim sposobnostima za taj period, dovodi se do toga da dete redovno u nečemu ne uspeva. 

Stalni neuspeh, koji i ne mora biti praćen negativnim komentarima, može dovesti do internalizacije tog neuspeha u niže samovrednovanje. Sličan efekat može imati i postavljanje premalih očekivanja kao i prezaštićivanje deteta.

Kako se razvija rezilijentnost  kod dece?

Ne postoji bolji primer za negativne posledice prezaštićivanja deteta od razvoja niske rezilijentnosti tj. otpornosti. 

Rezilijentnost podrazumeva sposobnost osobe da adekvatno odgovori na stres i nosi se sa izazovnim situacijama.

Rezilijentnost možemo podeliti na: fizičku, emocionalnu, socijalnu i mentalnu. Osnove za svaku od ovih otpornosti razvijaju se u detinjstvu i zasnivaju se na izdržljivosti i mehanizmima koji se razvijaju kada osoba/ dete prevaziđe izazovnu situaciju.

U slučaju da se dete ne susreće sa dovoljno izazovnim situacijama tokom svog detinjstva, razvija nisku otpornost što dovodi do mnogo burnijih reakcija (emocionalnih, mentalnih ili fizičkih) u kasnijem odrastanju kao i odraslom dobu koje umanjuju osećaj samopouzdanja u svoje sposobnosti i svoju izdržljivost.

Roditelji ovome doprinose prevelikim zaštićivanjem deteta- tako što volontiraju da učine stvari umesto deteta (iako je ono sposobno da ih učini), mešaju se u ono što dete čini bez da ih je dete pitalo za savet ili pomoć (posebno u periodu kada deca još otkrivaju granice svojih sposobnosti), ne dozvoljavaju detetu da samo razrešava socijalne konflikte u kojima se nađe.

8 trikova kako roditelj može da uradi i pozitivno utiče na izgradnju samopouzdanja kod deteta

Onlajn zajednica roditelja

Tema u mesecu martu 2021. u Onlajn Zajendici Roditelja je “Kako razvijati samopouzdanje kod deteta?”

 

Pridružite se 😊

#1 Izbegavati kritikovanje deteta

Većina roditelja je svesna da je pohvala efikasna kada je jačanje samopouzdanje u pitanju, međutim uvek se pitaju šta raditi kada dete treba usmeriti i ukazati mu na ponašanja koje je poželjno da promeni. Iako je teško suzdržati se uvek od kritike, preporuka je da kada želimo da dete promeni neko svoje ponašanje prvo se povežemo sa detetom tako što ćemo se zagrliti, pitati dete kako se oseća i da li je sve u redu, kao i da mu pokaže razumevanje za njegova osećanja i njegovo viđenje situacije. Kada roditelj oseti da se povezao sa detetom, preporuka je da mu na nežan način kaže šta mu se tačno nije dopalo u njegovom ponašanju i dati mu predlog šta bi mogao da uradi umesto tog neprimerenog ponašanja. 

#2 Umesto pohvala koristiti ohrabrenja

Pohvale su važne, ali ih treba koristiti kao slatkiše – retko i slatko. Ohrabrenje je nešto što pozitivno utiče na veru u svoje sposobnosti i u sebe. Kada detetu kažemo: “Svaka čast! Dobio si peticu!” dete se isključivo fokusira na rezultat svog rada, a taj rezultat je mogao da ostvari previše lako i ne trudeći se, tj ne vežbajući svoje sposobnosti.  Međutim, ukoliko bismo detetu rekli: “Ja verujem u tebe da ti možeš da dobiješ peticu. Vidim da se baš trudiš i da ti je stalo do toga.”

#3 Čestitati mu za uspeh i pitati ga da li je ponosan na sebe

Iako će roditelji pre reći detetu “Ponosan sam na tebe”, što nije pogrešno, veći uticaj na samopouzdanje i samopoštovanje imaće poruka: “Čestitam ti! Uspeo si! Da li si ponosan na sebe?”. Ovom porukom, dete svoj uspeh pripisuje svojim sposobnostima i kada oseti ponos na sebe zbog toga što je u nečemu uspeo, veće mu je samopouzdanje i samopoštovanje.

#4 Izbegavati poređenje

Kako sa drugom decom (komšijama ili prijateljima) tako posebno i sa drugom decom u porodici – jer pored nesigurnosti ovo može izazvati i negativna osećanja usmerena ka bratu/sestri.

#5 Predstavljati pozitivan primer

Puno roditelja upada u zamku da zato što ne žele da njihova deca budu kao oni na određeni način, oni njima to govore. Ono što je mnogo efektivnije jeste da se detetu pokaže na ličnom primeru ono što se želi da dete usvoji

 

#6 Izbegavati prezaštićivanje

Nijedan roditelj ne želi da njegovo dete doživljava loše stvari, ali frustracije su realnost svačije svakodnevice i izlaganjem deteta zdravoj dozi frustracije ojačava se njegova otpornost a time i samopouzdanje. Na primer, bilo bi poželjno da roditelj ne “uskače” u svaki detetov konflikt sa njegovim drugovima/drugarcama. Ukoliko je, na primer, dete isključeno iz igre, korisnije će detetu biti ukoliko ga roditelj pita kako se oseća u vezi sa tim i šta planira da uradi kako bi sebi pomogao, nego da mu daje savete šta treba da uradi u toj situaciji. Na taj način, roditelj šalje poruku detetu da veruje u njegove sposobnosti da može da reši konflikt, što dovodi do jačanja njegovog samopouzdanja i samopoštovanja.  Ukoliko dete ipak kaže da nike siguran šta treba da radi, roditelj uvek može da mu na što nenametljiviji način da nekoliko predloga i ideja, a da dete izabere ono koje misli da će mu biti najlakše da uradi.

#7 Uključiti decu u konstruktivne aktivnosti

Kao što je pomenuto na početku, uloga iskustva u osećaju samopouzdanja je velika i uključivanjem deteta od malena u razne aktivnosti može pozitivno uticati na njegov osećaj samopouzdanja u susretu sa izazovima.

#8 Prepoznati i preusmeriti pogrešna uverenja

Iako se roditelj kod kuće može truditi da usadi prave vrednosti detetu, uticaj i značaj društva i vršnjaka sa godinama samo raste, zato je jako bitno ostvariti otvoren i iskren odnos sa detetom u kome će roditelj moći da predstavlja kontratežu potencijalnim negativnim uticajima društva na samopouzdanje deteta- najčešće kroz podršku i ohrabrenje

Ovo su samo neki od predloga kako roditelj može pomoći detetu da izgradi zdravo samopouzdanje. Bitno je naznaciti na kraju da je samopouzdanje, iako pojam o kome se dosta govori, pomalo precenjeno. Jačanje osećanja samopoštovanja i rezilijentnost kod deteta na duge staze daju značajnije rezultate a i sami posredno utiču na samopouzdanje.

Autor teksta: Nikolina Milosavljević, dečiji psiholog, psihoterapeut i savetnik za roditelje